O Župi
Zemljopisni položaj
Župa Bagalović smještena je na prostoru što ga zauzima brdo Rujnica s vrhovima Velikom i Malom Rujnicom. Riječ je o teritoriju koji se nalazi između staroga grada Vratara i rijeke Neretve na jugu. Sjeverna granica određena je rječicom Norin, a zapadna granica istočnim dijelom desanske doline te se padinama Donje gore spušta na Luke i rijeku Neretvu.
Naziv župe
Župa Bagalović nazvana je po nekadašnjem najvećem selu smještenom na njezinu području. Selo je dobilo ime po plemenu Bagalović koje je u njemu živjelo. U 20. stoljeću, posebice između dva svjetska rata, naziv sela i župe upotrebljavao se u množini - Bagalovići. Da se naziv sela, a potom i župe, upotrebljavao u staro vrijeme u jednini potvrđuju izvještaji makarskih biskupa s njihovih pastirskih pohoda. Primjerice, biskup Fabijan Blašković u pastirskom izvještaju od 29. svibnja 1786. piše > Bagalovich < (Bagalović) . Zemljovid iz 1789. godine spominje selo pod imenom Bagalović (''Bagalovitsch'').
Što nam spomeni podaci govore? - Govore da se selo u 17. stoljeću zvalo Kameno Brdo, a u drugoj polovici 18. stoljeća istovremeno se nazivalo Kameno Brdo i Bagalović. Na temelju tih podataka možemo zaključiti da se selo počelo nazivati Bagalović u drugoj polovivi 18. stoljeća i to u vrijeme kada na čitavu području tadašnje župe Vid, Borovci i Rujnica, koja je uključivala sela Desne i Bagalović, nije bilo niti jedne obitelji s prezimenom Bagalović. To potvrđuje popis obitelji tih sela što ga je dao sastaviti prigodom svoga pastirskog pohoda 10. lipnja 1744. biskup Stjepan Blašković.
Groblja
Prije izgradnje kapele Gospe od Karmela 1790. stanovnici župe Bagalović mrtve su pokapali na groblju kod župne crkve sv. Jure u Desnama. Kada je podignuta Gospina kapela u Bagaloviću prve su grobnice izgrađene u samoj kapeli i oko nje. Groblje je za vrijeme župnikovanja don Ivana Miličića 1887. temeljito uređeno. Groblje je bilo i kasnije dograđivano pa je prije Drugog svjetskog rata imalo 28 velikih zajedničkih grobnica i 10 malih. Poslije Drugog svjetskog rata, kada je prevladao običaj pokapanja mrtvih u drvenim lijesovima, stare grobnice s malim otvorima narod je počeo zamjenjivati obiteljskim grobnicama sa snatno većim otvorima i ukrašenim modernim spomenicima. Budući da je trebalo znatno više prostora nego što ga je bilo na starome groblju, počela je gradnja grobnica na prostoru ispod ceste koja vodi za Desne i poviše nje. Pošto se u neposrednoj blizini nalazila stara župna kuća koja je propadala, župnik don Zrinko Brković u dogovoru s općinskim vodstvom obnovio je kuću i u njezinu prizemlju uredio mrtvačnicu, a zatim sa zapadne strane podigao je trijem za zaštitu naroda od nevrimena.
Župna crkva s dogradnjom, sa starim grobljem i podignutim kamenim potporinim zidovima, te s proširenim novim dijelom groblja ukrašenog lijepim spomenicima i obnovljenom starom župnom kućom i mrtvačnicom, predstavlja na taj način iznimno lijep skup crkvenih građevina. Na tom groblju nalazi se i svećenička grobnica u kojoj su pokopani umirovljeni župnik don Vice Sisarić (1948), te mještanin don Radovan Jerković (1950)
Budući da su župna sela posve raštrkanam sjevernoistočnim je selima zajedničko groblje za cijelu župu bilo dosta udaljeno, pa je 1972. počela izgradnja novoga groblja u Momićima. Već 1973. župnik Špirko Vuković počinje ispod groblja graditi novu crkvu Gospe Fatimske. Ubrzo su groblje i crkva bili završeni, pa je tako i taj dio župe Bagalović dobio dva korisna i važna objekta, groblje i crkvu u njegovoj neposrednoj blizini.
Župna kuća
Sve do 1863. zajednički župnik Desana i Bagalovića stanovao je u Rujnici nedaleko od crkve sv. Roka. Već se odavno osjećala potreba za promjenom župnog sjedišta i za gradnjom nove župne kuće u Bagaloviću nedaleko od crkve Gospe od Karmela. Plan se ostvario 1860. kada je novčanim sredstvima Vjerozakonske zaklade u Zadru i narodnim doprinosima sagrađen,a za ono vrijeme, velika i lijepa župna kuća. U toj se kući nastanio don luka Gabrić, prvi župnik župe Desne-Bagalović.
U njoj su župnici stanovali sve do Drugoga svjetskog rata. Naime, tada je selo Bagalović već bilo iseljeno i župnik don Petar Bašić, ostavši sam u selu, zbog ratnih zbivanja i vlastite sigurnosti napušta župnu kuću i odlazi u privatnu kuću Stjepana Batinovića-Lukasinića. Tako je učinio i njegov nasljednik don Mijo Vrdoljak koji je 1951. došao za župnika, uselivši se u prvo privatnu kuću Ante Barbira Martina, a kasnije u kuću Tome Ujdura. Potom je kupio skromnu kućicu u Krvavcu u koju se uselio 1967. godine. U toj se kući stanovali i novi župnici; don Špirko Vuković i don Josip Varvodić.
Župnik Varvodić kupio je zemljište, zapravo zidinu do te kućice pa je dobio dovoljno prostora za gradnju nove i veće, 14m dugačke kuće. Novu kuću s garažom u jednome dijelu prizemlja župnik Varvodić posve je uredio 1988. godine.