„K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja…“ tekst je proroka Izaije iz današnjeg prvog čitanja; čovjeka nepokolebljive i žive vjere, koji znade da je Bog jamac čovječanstvu budućih vjekova. On duboko vjeruje da dolazi Kralj kojemu će se klanjati svako stvorenje, kako na nebu tako i na zemlji. Ovu svetkovinu u Božićnom vremenu promišljamo kao klanjanje stvorenja svome Stvoritelju, otkupljenika Otkupitelju, spasenika Spasitelju, čovjeka Bogu. Poklon vječnoj i utjelovljenoj božanskoj mudrosti. Poklon ljubavi, milosrđu i istini. Čovjek se jedino Bogu klanja, jedino pred njim treba prignuti svoja koljena i pasti ničice. Rabeći taj pojam za betlehemsko dijete Isusa, jasno se naznačuje da je riječ o djetetu koje je ujedno Bog i čovjek. Njemu su se došli pokloniti mudraci jer su u njemu prepoznali samoga Boga.

Evanđelje izvješćuje da su mudraci ponijeli tri dara: zlato, tamjan i smirnu. Svaki od tih darova izražava jednu od važnih dimenzija mudrosti klanjanja. Mudraci prinose zlato Bogu i time se odriču klanjanja zlatu i bilo kojem „zlatnom teletu“. Svojim klanjanjem Bogu i prinosom zlata uče nas da je mjerilo čovjekova života ono što je iznad njega samoga, a to je Bog. Mudraci se klanjaju i prinose tamjan. Tamjan je oduvijek bio usko povezan sa žrtvom Bogu. Mirisni dim tamjana, koji se uzdiže u nebesa, simbolizira samoga čovjeka, njegovo uzdizanje prema Bogu. Molitva, u kojoj čovjek napušta sebe, svoju „pamet“ i uzdiže sebe prema Bogu, ispunjena je tamjanom: „Nek' mi se uzdigne, Gospodine, molitva kao kâd pred lice tvoje“ (Ps 141,2). Mudraci kao posljednji dar prinose smirnu. To je ljekovita biljka od koje se pripravljaju razne ljekovite masti. Prinos smirne Isusu naznačuje da je on onaj koji istinski liječi, da je on onaj u kojemu se krije i iz kojega se širi istinski miris, a to je miris duše ljubavi i dobrote. Sve to stavljaju pred Boga klanjajući se njemu jedinome.

Svetkovina Bogojavljenja jest zapravo objava Boga koji u Djetetu označava Kralja svega stvorenoga. No postoji netko tko se boji te malenosti; netko tko se boji istine, pravde i ljubavi, dobrote i služenja. To je kralj Herod. On je predstavnik ljudskih moćnika; bezumnik i ubojica, predstavnik nemorala, dekadencije i sebeljubnog hedonizma; znak propadljivosti života. Ne priznaje Božje kraljevstvo; ne priznaje jednostavnost božanske istine. Ne podnosi novost utjelovljenog Boga. Ne podnosi Božju šutnju i tišinu. Boga razumije kao konkurenciju vlasti. Želi ga smaknuti, ukloniti. Grmi u svome bespomoćnom bijesu. Zlo je prepoznalo ljepotu istine i dobrote. Mudraci s druge strane; nakon poklona prihvaćaju mudrost i istinu Božju koja ih navodi da promjene smjer povratka. Nakon susreta s Bogom sve se mijenja.

Pri koncu Božićnog vremena pođimo još jednom do jaslica i poput biblijskih mudraca poklonimo se novorođenom Kralju i prinesimo mu svoj život i neka nam njegova riječ bude svjetiljka i nit vodilja u našem svakodnevnom životu da možemo biti sigurni da smo na pravom putu: da ne promašimo: samo nas taj  put vodi u život vječni. Tako ćemo pobijediti logiku ovog svijeta; i otkriti veličanstvena djela Božja; jedino tako betlehemske jaslice neće biti sladunjava zabava a Božić praznik jela i pića.

Mudraci su se vratili drugim putem u svoju domovinu i mi odlučimo da ćemo svoj život usmjeravati, u drugom smjeru, a taj smjer treba biti Krist koji je jedini put, istina i život za nas kršćane. Nemojmo se dati zavesti lažnim prorocima i učiteljima, nego se iz dana u dan vraćajmo k jaslicama i u dubokom poklonstvu iz njih crpimo snagu i svjetlo za svoj životni put. Samo tako moći ćemo u Crkvi, u njenim sakramentima, u današnjoj euharistiji prepoznati onog istog Krista, rođenog u Betlehemu, kojemu su se mudraci i pastiri poklonili, a koji kao Uskrsli i danas živi i oblikuje naš život.